Balkanska liga

Balkanska liga

Karta koja pokazuje granice balkanskih država prije i poslije oba Balkanska rata
Potpisan	13. mart 1912. (1912-03-13)
Potpisnici	Kraljevina Bugarska Kraljevina Srbija Kraljevina Grčka Kraljevina Crna Gora

Balkanska liga bila je četverostruki savez formiran nizom bilateralnih ugovora sklopljenih 1912. između istočno-pravoslavnih kraljevina Grčke, Bugarske, Srbije i Crne Gore, usmjerenih protiv Osmanlijskog Carstva,^[1] koje je u to vrijeme još kontrolisalo veći dio jugoistočne Evrope.

Balkan je bio u stanju previranja od ranih 1900-ih, sa godinama gerilskog rata u Makedoniji praćenim Mladoturskom revolucijom, dugotrajnom bosanskom krizom i nekoliko albanskih ustanaka. Izbijanje italijansko-turskog rata 1911. dodatno je oslabilo Osmanlije i ohrabrilo balkanske države. Pod ruskim utjecajem, Srbija i Bugarska izmirile su svoje nesuglasice i 13. marta 1912. potpisale savez, prvobitno usmjeren protiv Austro-Ugarske,^[2] ali se dodavanjem tajnog poglavlja savez u suštini preusmjerio protiv Osmanlijskog Carstva.^[3] Srbija je tada potpisala obostrani savez sa Crnom Gorom, dok je Bugarska to uradila s Grčkom. Liga je pobijedila u Prvom balkanskom ratu, koji je izbio u oktobru 1912, kada je uspješno preuzela kontrolu nad gotovo svim evropskim osmanlijskim teritorijama. Međutim, nakon ove pobjede ponovo su se pojavile neriješene razlike između saveznika u vezi s podjelom plijena, posebno Makedonije, što je dovelo do efektivnog raspada Lige, a ubrzo nakon toga, 16. juna 1913, Bugarska je napala svoje nekadašnje saveznike, što je označilo početak Drugog balkanskog rata.

Bugarska je, sa svoje strane, vodila dugoročnu politiku prema Osmanlijama od ponovnog stjecanja nezavisnosti tokom Rusko-turskog rata. Nakon uspješnog državnog udara za uključenje Istočne Rumelije, Bugarska je orkestrirala metodički scenario indirektne ekspanzije kroz stvaranje, u multietničkoj Makedoniji, koju su držale Osmanlije (stoljećima administrativno, a ne nacionalističko ime), ujedinjenu, oslobodilačku irevolucionarnau organizaciju, IMRO, navodno bez nacionalnih predznaka. Retorika IMRO-a tvrdila je da se generalno zalaže za oslobođenje u ime "makedonskog naroda", proglašavajući svoj antišovinizam. U stvari, to je bila organizacija koju podržava Bugarska, stvorena s tajnim planom omogućavanja priključenja Trakije (istočne i zapadne) i Makedonije (Egej i Vardar) u novu autonomnu državu, kao međukorak prije ujedinjenja s Bugarskom, na isti način kao i sa Istočnom Rumelijom. Nakon početnog uspjeha, Srbija, a posebno Grčka, shvatile su pravu svrhu IMRO-a i posljedično opakog gerilskog rata, takozvana makedonska borba je izbila između bugarskih i grčkih oružanih grupa unutar Osmanlijske Makedonije. Sukob je okončan tek kada je na vlast došao Mladoturski pokret, obećavajući reforme i ravnopravnost svih osmanlijskih podanika bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Bugarska se tada okrenula direktnijoj metodi ekspanzije kroz rat, gradeći veliku vojsku u tu svrhu i počela da sebe doživljava kao „Prusiju Balkana“.^[4] Ali čak i tako, bilo je jasno da Bugarska ne može sama dobiti rat protiv Osmanlija, te je savez bio neophodan. Potpisivanjem vojnog dodatka prvobitnom sporazumu Bugarska je imala za cilj iskoristiti srpsku vojsku da zauzme veći dio Makedonije, dok koncentriše vlastitu za operacije protiv Trakije s glavnim gradovima Adrijanopoljem i Konstantinopoljem.

U Grčkoj su se vojni oficiri pobunili u augustu 1909. i osigurali imenovanje progresivne vlade pod Elefteriosom Venizelosom, za koju su se nadali da će riješiti kritsko pitanje u korist Grčke i preokrenuti njihov poraz iz 1897. od strane Osmanlija. U razgovorima koji su doveli do pridruživanja Grčke Ligi, Bugarska je odbila da se obaveže na bilo kakav sporazum o raspodjeli teritorijalnih dobitaka, za razliku od sporazuma sa Srbijom oko Vardarske Makedonije. Razlog je bila diplomatska politika Bugarske da gura Srbiju u sporazum kojim se ograničava njen pristup Makedoniji, dok istovremeno odbija bilo kakav sporazum sa Grčkom. Ne poštujući vojnu efikasnost grčke vojske, bugarsko rukovodstvo procijenilo je da će, prema vojnim planovima, njihove ograničene snage koje su bile raspoređene na makedonsko ratište moći zauzeti veći dio regije i važan lučki grad Solun prije Grka. Međutim, ulazak Grčke u Ligu bio je od suštinske važnosti za saveznike jer je Grčka, jedina među balkanskim državama koja posjeduje veliku flotu, mogla spriječiti masovno prebacivanje osmanlijskih pojačanja iz Azije direktno u Evropu morskim putem. Kao što je grčki ambasador u Sofiji rekao tokom pregovora koji su doveli do ulaska Grčke u Ligu: "Grčka može osigurati 600.000 ljudi za ratne napore. 200.000 ljudi na terenu, a flota će moći spriječiti iskrcavanje 400.000 ljudi od strane Turske između Soluna i Galipolja."

Crna Gora, relativno mala država, ali bliski saveznik Srbije, smatrana je drugorazrednim učesnikom. Poziv na insistiranje Srbije shvatio je više kao uslugu, jer ima ograničene lokalne aspiracije prema Sandžaku i gradu Skadru u sjevernoj Albaniji.

Druga činjenica koja je pomogla formiranju Lige bila je evidentna neefikasnost osmanlijske vojske. Osmanlije su bile u ratu protiv Italije godinu dana (od 29. septembra 1911. do 18. oktobra 1912) zbog Libije nakon što je Italija pokrenula invaziju na Tripolitaniju. Iako su Italijani malo napredovali, a osmanlijski otpor, uz pomoć Libijaca, pokazao se jačim od očekivanog, rat je iscrpio osmanlijsku državu. Osim toga, italijanska okupacija Dodekaneza, naseljenih Grcima, poslužila je kao upozorenje za Grčku na posljedice izbjegavanja budućeg rata protiv Osmanlija.

1. ^ "Wars of the World: First Balkan War 1912–1913". OnWar.com. 16. 12. 2000. Arhivirano s originala, 11. 2. 2001. Pristupljeno 14. 8. 2009.
2. ^ Crampton (1987) Crampton, Richard (1987). A short history of modern Bulgaria. Cambridge University Press. str. 62. ISBN 978-0-521-27323-7.
3. ^ "Balkan Crises". cnparm.home.texas.net/Wars/BalkanCrises. 14. 8. 2009. Arhivirano s originala, 6. 1. 2003. Pristupljeno 14. 8. 2009.
4. ^ Emile Joseph Dillon. The Inside Story of the Peace Conference Arhivirano 18. 7. 2011. na Wayback Machine, chapter XV